Pravo na pristup informacijama je temeljno ljudsko pravo koje se štiti Ustavom Republike Hrvatske, Europskom konvencijom o ljudskim pravima i slobodama, Poveljom o temeljnim pravima EU i Zakonom o pravu na pristup informacijama (NN 25/13, 85/15, 69/22, dalje u tekstu: ZPPI). U tom je smislu obveznicima primjene ZPPI-a, odnosno tijelima javne vlasti, nametnut niz obveza u svrhu postizanja maksimalne transparentnosti i odgovornosti, između ostalog i za trošenje javnih sredstava.
Cilj ZPPI je omogućiti i osigurati Ustavom zajamčeno pravo na pristup informacijama putem otvorenosti i javnosti djelovanja tijela javne vlasti. Uz ovaj temeljni cilj, ZPPI je člankom 15. predvidio određena ograničenja u svrhu zaštite drugih prava, kao što je pravo na zaštitu osobnih podataka. Konkretno, člankom 15. stavkom 2. točkom 4. ZPPI-a propisano je kako tijela javne vlasti mogu ograničiti pristup informacijama ako je informacija zaštićena propisima kojima se uređuje područje zaštite osobnih podataka. U svrhu procjene koji od navedena dva interesa prevladava – interes za zaštitu osobnih podatak pojedinca ili javni interes za pristup informaciji, tijela javne vlasti nadležna za postupanje po zahtjevu trebala bi prije donošenja odluke provesti test razmjernosti i javnog interesa.
Moramo uzeti u obzir prilikom ocjene okolnosti svakog pojedinog slučaja da zaštita osobnih podataka nije apsolutno pravo te ga treba razmatrati u skladu s načelom proporcionalnosti, odnosno uzevši u obzir temeljna prava priznata Općom Uredbom o zaštiti osobnih podataka 2016/679 i načela priznata Poveljom o temeljnim pravima EU, uključujući slobodu izražavanja i informiranja. Isto proizlazi i iz mnogih rješenja i mišljenja Povjerenika za informiranje.
Druga važna okolnost koju treba uzeti u obzir je da se pristup informacijama o raspolaganju javnim sredstvima, koje se odnose na osobno ime ili naziv, iznos i namjenu sredstva, mora omogućiti javnosti i bez provođenja testa razmjernosti. Dakle, ovdje vidimo kako je samim ZPPI u slučaju raspolaganja javnim sredstvima javni interes za dobivanje informacije prevladao nad potrebom zaštite osobnih podataka.
Takav je stav potvrđen i praksom Povjerenika za informiranje rješenjem KLASA: UP/II-008-07/23-01/200, URBROJ: 401-01/03-23-7 kojim je žalitelju odobreno pravo na pristup preslikama neoporezivih primitaka po radnicima koji primaju naknadu za prijevoz na posao, na način da se na istima prekrije osobni identifikacijski broj (OIB) radnika. Povjerenikov je stav da u konkretnom slučaju ne prevladava potreba zaštite prava na ograničenje iz članka 15. stavka 2. točke 4. ZPPI jer se imena i prezimena zaposlenika tijela javne vlasti ne štite prema već ustaljenoj praksi Povjerenika za informiranje te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Istim je rješenjem Povjerenik za informiranje utvrdio da tražene informacije – kopije računa za plaćene „ostale usluge“ te podatak o tome tko od zaposlenika prima naknadu za prijevoz na posao i u kojem iznosu, predstavljaju podatak o raspolaganju javnim sredstvima te da su iste dostupne javnosti bez provođenja testa razmjernosti i javnog interesa.
Suprotno navedenom stajalištu, rješenjem Povjerenika za informiranje KLASA: UP/II-008-07/22-01/792, URBROJ: 401-01/05-23-2, izdanim iste godine kao i prethodno citirano rješenje, žalitelju (korisniku) je omogućen pristup preslici evidencije prisutnosti na radu svih djelatnika tijela javne vlasti, na način da se prekriju osobni podaci djelatnika odnosno uz anonimizaciju.
Da bi stvar bila još kompleksnija, osvrćemo se i na presudu Visokog Upravnog suda Poslovni broj: UsII-516/19-5 kojom je poništeno rješenje Povjerenika za informiranje i ponovno dana prednost pravu na zaštitu osobnih podataka. Naime, poništenim je rješenjem Povjerenik utvrdio kako se korisniku mora odobriti pristup traženim podacima o evidenciji prisutnosti na radu (izuzet OIB-ova) radnika tijela javne vlasti, čime ne dolazi do povrede osobnih podataka, jer je riječ o podacima koji predstavljaju temelj za isplatu plaća za svaki pojedini mjesec, a iz tog razloga da je svakako riječ o raspolaganju javnim sredstvima, jer se plaća imenovanim djelatnicima isplaćuje iz Državnog proračuna. Stoga da ima osnove za primjenu odredbe članka 16. stavka 3. ZPPI-a. Visoki Upravni sud ovakav zaključak Povjerenika nije prihvatio, navodeći kako je tijelo javne vlasti provelo test razmjernosti i utvrdilo da u predmetnom slučaju postoji zakonska osnova za zaštitu osobnih podataka. Dodaje da se osobni podaci, koji su u konkretnom slučaju zatraženi, mogu prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo uz pristanak, te u zakonom određenim slučajevima, a u svrhu izvršavanja zakonskih obveza. Smatra kako bi se u protivnom postupilo suprotno zakonskim odredbama članka 29. stavka 1. Zakona o radu kojom je propisano da se osobni podaci radnika smiju dostaviti trećim osobama, samo ako je to tim ili drugim zakonom propisano ili, ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, odnosno u svezi s radnim odnosom. Dakle, iz navedenog slijedi da se navedeni podaci (o prisutnosti na radu, odnosno evidencije o radnom vremenu radnika) smiju prikupljati, obrađivati, koristiti i dostavljati trećim osobama samo u zakonom propisanu svrhu ili ako je to potrebno radi ostvarivanja prava i obveza iz radnog odnosa, a da bi u protivnom, neovlaštenim dostavljanjem trećim osobama, došlo do povrede prava na privatnost i zaštitu osobnih podataka.
Iz gore navedene prakse možemo primijetiti kako nije sasvim razvidno koji se podaci mogu zaštiti odnosno na koje se podatke primjenjuju ograničenja u smislu članka 15. ZPPI. Mišljenja smo da, iako zaštita osobnih podataka nije apsolutno pravo i građani svakako moraju imati mogućnost pristupa trošenju javnih sredstva kao uspješan kontrolni mehanizam demokratskog društva, u svakom bi pojedinom slučaju trebalo prije svega sagledati mogućnost ograničenja pristupa onim osobnim podacima koji nisu nužni za postizanje svrhe traženja informacije. Primjerice, smatramo da bi osobni identifikacijski broj gotovo uvijek trebao biti zaštićen jer nije jedini način identifikacije osobe. Isto tako, ako se priklonimo stajalištu Povjerenika za informiranje da imena i prezimena zaposlenika tijela javne vlasti nisu zaštićena prema već ustaljenoj praksi Povjerenika za informiranje te Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ne znači da njihove adrese, neto plaće ili radno vrijeme ne trebaju biti zaštićeni. Iako možda praksa Povjerenika nije sasvim jasna (barem autoru ovih redaka), postupak kojim zadovoljavate obvezu odgovora korisniku je više nego jasan. Stoga je tijelima javne vlasti, kao prvostupanjskim tijelima, najbitnije na zahtjev u roku odgovoriti, a u slučaju pogreške i posljedično možebitne žalbe korisnika, nalog za postupanje dobiti ćete od drugostupanjskog tijela odnosno Povjerenika.
Martina Bogner Vukobrat, dipl. iur