Ministarstvo gospodarstva otvorilo je na e-Savjetovanju nove izmjene i dopune Zakona o javnoj nabavi. Kako se radi o materiji kojom se Take Five ne bavi, ovim ćemo se putem osvrnuti samo na dio koji se tiče jednostavne nabave jer držimo kako se i novom izmjenom nastavlja trend maksimalne birokratizacije i administracije i ovako beskrajno administriranog postupka pod okriljem transparentnosti i sprječavanja korupcije.
Kako bi temu pokrili cjelovito, bitno je prije svega citirati članak 15. trenutno važećeg Zakona o javnoj nabavi (NN 120/16, 114/22) koji glasi:
„(1) Jednostavna nabava je nabava do vrijednosti pragova iz članka 12. stavka 1. ovoga Zakona.
(2) Pravila, uvjete i postupke jednostavne nabave utvrđuje naručitelj općim aktom, uzimajući u obzir načela javne nabave te mogućnost primjene elektroničkih sredstava komunikacije.
(3) Naručitelj je obvezan opći akt iz stavka 2. ovoga članka te sve njegove kasnije promjene objaviti na internetskim stranicama.
(4) Iznimno od odredbi stavaka 2. i 3. ovoga članka, pravila, postupke i način provedbe jednostavne nabave u diplomatskim misijama i konzularnim uredima Republike Hrvatske u inozemstvu do pragova iz članka 12. stavka 1. točke 2. ovoga Zakona propisuje čelnik središnjeg tijela državne uprave nadležnog za vanjske poslove, pravilnikom.“
Dakle, člankom je jasno utvrđeno kako pravila, uvjete i postupke jednostavne nabave utvrđuje naručitelj općim aktom. Čitajući navedeni članak, dalo bi se zaključiti kako je u srži jednostavne nabave autonomija naručitelja da za iznose ispod pragova samostalno, vlastitim aktom odluči o postupku, vodeći se načelima javna nabave (jedno od kojih je transparentnost) i uzimajući u obzir svoje resurse i potrebe. Unatoč tome što je u praksi dosta naručitelja općim aktom propisalo vrlo kompleksne postupke javne nabave, koji su gotovo pratili zakonski postupak za nabavu iznad pragova, obećavajuća je bila činjenica da je zakonodavac dopustio ovakvu fleksibilnost i jednostavnost. Međutim, zakonodavac je odlučio ispraviti ovu „pogrešku“ te je spomenutim izmjenama i dopunama Zakona o javnoj nabavi u članku 15. iza stavka 3. dodao novi stavak 4. koji glasi:
„Jednostavnu nabavu čija je procijenjena vrijednost veća od 15.000,00 eura za nabavu robe i usluga te veća od 35.000,00 eura za nabavu radova, naručitelj obvezno provodi javno u modulu jednostavne nabave u Elektroničkom oglasniku javne nabave Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: EOJN HR).“
Kako bi pojačao ozbiljnost, zakonodavac je promijenio i prekršajne odredbe na način da će se sada, novčanom kaznom u iznosu do 132.720,00 eura kazniti za prekršaj naručitelj ako jednostavnu nabavu ne provede javno u modulu jednostavne nabave u EOJN RH.
Ovo smatramo degresivnom odredbom iz više razloga.
Prije sve odredba je u logičkoj koliziji s prethodno citiranim stavkom 2. istog članka, koji u ovim izmjenama nije promijenjen te ostaje sadržaja kakvog je i bio. Stoga si postavljamo pitanje kako je moguće da naručitelj pravila, uvjete i postupke jednostavne nabave utvrđuje svojim aktom, a istovremeno ga zakon obvezuje na objavu u EOJN? Zar način objave nije dio uvjeta odnosno postupka koji se uređuje općim aktom?
Ako je smisao odredbe veća transparentnost, postavlja se pitanje postoji li lakši i učinkovitiji način da se navedeno postigne. Primjerice propisivanjem obveze objave početka postupka na EOJN s poveznicom na mrežnu stranicu naručitelja ili kroz otvorene registre ugovora ili jasnim mehanizmima nadzora nad postupcima jednostavne nabave. Je li dovoljna transparentnost postignuta obvezom donošenja i objave plana nabave i registra ugovora, uz prekršaj do 132.720,00 eura, u kojima se navode svi predmeti nabave čija je vrijednost jednaka ili već od 2.650,00 eura? Uz današnji inflaciju koji su to predmeti nabave realno izuzeti od ove obveze? Također, visoka razina transparentnosti potrošnje javnih sredstava, a osobito u jedinicama lokalne samouprave, postiže se kroz propise koji uređuju proračunsko računovodstvo i pravo na pristup informacijama, tako da o pravim motivima ovakve zakonske intervencije možemo samo nagađati.
Nadalje, odredba bi nas dovela do jednog od najstrožih sustava javne nabave, gotovo 10 puta strožim od EU pragova koji za robu i usluge za JLP(R)S propisuju 221.000, a za radove više od 5 milijuna eura. Ovakvu kritiku zakonodavac je dobio i od Hrvatske udruge poslodavaca te ju oštro odbacio rekavši kako se pragovi jednostavne nabave ne smiju poistovjećivati s onima javne nabave na EU razini te kako nisu točne tvrdnje o dodatnom administrativnom opterećenju jer je sustav EOJN za naručitelje besplatan, digitaliziran, jednostavan i ne zahtijeva dodatne edukacije. Ovdje možemo samo navesti da prema našem skromnom mišljenju nekoga tko je radio u sustavu EOJN nema govora o jednostavnom sustavu koji ne zahtjeva dodatnu edukaciju ili pomoć. Koliko je sustav i postupak kompleksan mislim da govori sve veći broj raznih konzultanata koji se bave isključivo provođenjem postupaka javne nabave. Pitamo se, ako je sustav jednostavan, digitaliziran i user friendly, a zakon jasan, kako to da svake godine na tržištu vidimo sve veći broj konzultanata u području javne nabave čije usluge naravno naručitelji plaćaju? Radi li se o nekim neobjašnjenim promjenama na strani naručitelja zbog kojih postojeći kadar više nije u mogućnosti samostalno provoditi postupke jednostavne i javne nabave ili možda odgovor leži u neprovedivom propisu? Spominjući praksu drugih država, napomenuli bismo još kako Slovenija ima prag do 40.000 eura za nabavu roba i usluga te čak do 80.000 eura za radove, dok je u Austriji isti prag čak do 143.000 eura. Nije razumljivo zašto ne možemo slijediti dobru praksu drugih zemalja.
Za kraj bi još napomenuli kako smatramo da će ovakva izmjena rezultirati samo usporavanju postupka, povećanju birokracije i dodatnim troškovima zbog potrebe za vanjskim konzultantima, a nikako smanjenju korupcije ili nekom revolucionarnom povećanju transparentnosti. Nismo sigurni je li zakonodavac, prilikom izrade ovakvih izmjena, u obzir uzeo male naručitelje od kojih neki zapošljavaju ukupno dva radnika, a imaju gotovo iste obveze kao i veliki naručitelji sa čitavim odjelima ili sektorima posvećenim javnoj nabavi. Držimo ovo lošim trendom daljnje birokratizacije i administrativnog opterećenja službenika naručitelja, pod okriljem transparentnosti gdje nitko, osim vanjskih konzultanata neće profitirati.
Martina Bogner Vukobrat, dipl. iur.